Vlasnik stvari ima pravo sa svojom stvari činiti što god želi sve dok to činjenje potpada pod okvire dopuštenosti u pravnom poretku.
Pravo vlasništva i njegovi korijeni
Pravo vlasništva svoje korijene vuče još iz rimskog prava gdje se institut vlasništva protezao čak i na ljudska bića, robove koji su smatrani stvarima. Rimljani su tijekom razvoja svog društvenog uređenja poznavali više vrsta vlasništva kao što su kviritsko, pretorsko, provincijsko i peregrinsko vlasništvo dok je za vrijeme cara Justinijana vlasništvo svedeno na samo jedan oblik i institut koji je bio zaštićen rei vindikacijskom ili pravom vlasničkom tužbom.
Pravo vlasništva danas
Iako je tijekom razvoja društvenog uređenja postojalo više vrsta vlasništva kao što su npr. privatnopravno vlasništvo i društveno vlasništvo ipak u hrvatskom pravu vlada načelo jednovrsnosti vlasništva, što znači da poznajemo samo jednu vrstu vlasništva.
U hrvatskom pravu, pravo vlasništva regulirano je definirano Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima gdje se u članku 30 navodi:
Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima
Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima“.
Sadržaj prava vlasništva
Pravo vlasništva u svome sadržaju tvoreno je od slijedećih elemenata: pravo posjedovanja (ius possidendi), pravo korištenja, uporabe (ius utendi), pravo korištenja plodova(ius fruendi), pravo raspolaganja (ius disponendi) i pravo isključenja trećega (ius excludendi tertii).
Predmet prava vlasništva mogu biti sve pokretne odnosno nepokretne stvari osim onih koji nisu za to sposobne. Stvari su u tjelesni dijelovi prirode, različiti od ljudi, koji služe ljudima za uporabu. Uzima se da su stvari i sve drugo što je zakonom s njima izjednačeno. Nekretnine su čestice zemljine površine, zajedno sa svime što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drukčije određeno. Pokretnine su stvari koje se mogu premjestiti s jednoga mjesta na drugo, a da im se ne povrijedi bit (supstanca). Stvari koje su po svojoj naravi pokretne smatraju se u pravnom smislu nepokretnima ako su pripadak nepokretne stvari ili ih zakon izjednačuje s nekretninama.
Načelno svaka fizička i pravna osoba može biti nositelj prava vlasništva. Pravo vlasništva se može ograničiti na temelju zakona, pravnih poslova, raspolaganja i tuđih prava. Opća ograničenja tiču se zabrane šikane, krajnje nužde i trpljenja zahvata izvan dosega vlasnikovih interesa, primjerice vlasnik ne može ograničavati zračni promet koji prolazi iznad njegovog zemljišta. Posebna su zakonska ograničenja vlasništva ona kojima zakonodavac, radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudskoga okoliša i zdravlja ljudi, ograničava izvršavanje prava vlasništva za određene situacije.
Stjecanje prava vlasništva
Pravo vlasništva se može steći izvorno (originarno) i izvedeno (derivativno). Opće pretpostavke stjecanja vlasništva su: sposobnost predmeta, sposobnost stjecatelja da stekne pravo vlasništva i pravni temelj. Pravni temelj za stjecanje prava vlasništva mogu biti pravni poslovi, odluke vlasti (sudske ili upravne), nasljeđivanje i izravno putem instituta dosjelosti odnosno prisvojenja, nalaza ili prirasta.
Vlasništvo se štiti vlasničkim tužbama koje svoj korijen vuku još iz rimskog prava. Prava vlasnička tužba odnosno reivindikacijska tužba predstavlja najčešći način zaštite prava vlasništva gdje osoba koja ima vlasnička prava na određenoj stvari ali nema posjed na toj stvari tuži posjednika ali nevlasnika te dokazuje pravo vlasništva i činjenicu posjeda stvari od strane nevlasnika. Hrvatski pravni sustav poznaje i druge vlasničke tužbe kao što su: tužba predmnijevanoga vlasnika za povrat stvari (actio Publiciana), tužba za prestanak uznemiravanja (actio negatoria).
Vrste vlasništva
Vlasništvo može biti individualno ali može postojati i u obliku suvlasništva. Suvlasništvo je vlasništvo više osoba na istoj fizički nepodijeljenoj stvari po dijelovima koji su idealno određeni. To znači da jedna fizički nepodijeljena stvar ne može istodobno pripadati nekolicini osoba na način da se pravo vlasništvo nad tom stvari podijeli između tih osoba prema udjelima koje svaki od njih ima u vlasništvu cijele stvari.
Zajedničko vlasništvo je vlasništvo dviju ili više osoba na nepodijeljenoj stvari po udjelima, veličina kojih nije određena, ali je odrediva. Zajedničari ne mogu slobodno raspolagati određenim dijelom svog zajedničkog vlasništva, već zajedničkom stvari upravljaju zajednički i sporazumno, a s trećim osobama mogu sklapati pravne poslove samo svi zajedno ili pojedini zajedničar uz suglasnost ostalih. Zajedničko vlasništvo postoji samo kada to zakon predvidi (npr. zajednički dijelovi zgrade).
Etažno vlasništvo jest pravo vlasništva na stanu, poslovnoj prostoriji ili drugoj samostalnoj uporabnoj cjelini kao posebnom dijelu zemljišta sa zgradom. Posebnim dijelom nekretnine vlasnik samostalno raspolaže odnosno može ga otuđiti, opteretiti, a taj dio može biti predmet nasljeđivanja ili prisilne prodaje u ovršnom postupku.
Vlasništvo predstavlja najčešće stvarno pravo te upravo zbog toga stručna i kvalitetna zaštita vlasničkih prava predstavlja temelj zaštite imovinskih interesa nositelja prava.
