Pitanje odgovornosti države za štetu izaziva brojne pravne i etičke dileme. Države su entiteti s ogromnim utjecajem i resursima, ali kada su odgovorne za prouzročenu štetu, postavlja se pitanje kako pravilno nadoknaditi pojedince ili zajednice koje su pretrpjele gubitke. Ovaj esej će istražiti koncept odgovornosti države za štetu, analizirati pravne aspekte te istaknuti praktične primjene i izazove s kojima se suočavaju strane koje traže pravdu.
Tko odgovara zbog nezakonitog i nepravilnog postupanja državnih tijela? Na koji ću način dobiti naknadu štete zbog štete koju mi je nanijela jedinica lokalne samouprave? Ova i još mnoga druga pitanja koja se tiču odgovornosti za štetu kad je s druge strane sama država te njene jedinice i tijela otvaraju mnogo pitanja na koje ćemo kroz slijedeći tekst i praktične primjere pokušati odgovoriti.
Naknada štete
Odgovornost za štetu predstavlja izvanugovorni obvezni odnos reguliran Zakonom o obveznim odnosima. Izvanugovorni odnos znači da on nastaje nekom zgodom odnosno bez suglasnosti volje stranaka u odnosu ali ipak stvara obveznopravne učinke. Člankom 1045 Zakona o obveznim odnosima propisano je kako „Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje“. Uvjeti postojanja građanskopravne odgovornosti za štetu su: postojanje štetne radnje, šteta, uzročno posljedična poveznica između štetne radnje i štete te protupravnost radnje. Krivnja štetnika je također može biti uvjet za postojanje odgovornosti za štetu ali i ne mora. Krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom. Postoje posebni oblici odgovornosti za štetu kod kojih štetnik može biti odgovoran za štetu i bez krivnje.
Zakon o obveznim odnosima poznaje tri vrste štete: obična šteta odnosno umanjenje nečije imovine, izmakla dobit odnosno sprječavanje povećavanja imovine te povreda prava osobnosti odnosno povreda nekog od zakonom zaštićenih prava osobnosti kao što su: pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo, a pravnim osobama, sva navedena prava osobnosti koja pripadaju fizičkoj osobi, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i drugo.
Odgovornost države za štetu
Zakonom o obveznim odnosima propisani su opći uvjeti koji se tiču odgovornosti za štetu. Posebni uvjeti koji se tiču odgovornosti države za štetu propisani su Zakonom o sustavu državne uprave. Tako je u članku 14 Zakona o sustavu državne uprave propisano: „Štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska“.
Poslovi državne uprave su: provedba državne politike, neposredna provedba zakona, inspekcijski poslovi, upravni nadzor te drugi te upravni i stručni poslovi.
Osim odgovornosti nastale zbog nepravilnog ili nezakonitog obavljanja poslova državne uprave, odgovornost države za štetu postoji i u slučaju posebnih oblika odgovornosti za štetu primjerice kod držanja opasne stvari ili obavljanje opasne djelatnosti,. Odgovornost države za štetu postoji i u slučaju solidarne odgovornosti kad Republika Hrvatska preuzima odgovornost za štetu temeljem solidarnosti i najviših načela Ustava Republike Hrvatske. Tako npr. Republika Hrvatska preuzima odgovornost za štetu nastalu uslijed ratnih događanja, prirodne katastrofe kao i prosvjeda ili terorističkih napada ili drugih štetnih ljudskih djelovanja
Država može biti odgovorna za štetu i ako su tijela državne uprave postupala u skladu s zakonom i pravilno ali se tijekom tog postupanja dogodila šteta koja ima uzročno-posljedičnu vezu sa tim postupanjem.
Postupak naknade štete od države
Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade štete kod odgovornosti države za štetu dužna je prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Podnošenjem zahtjeva za mirno rješavanje spora zastarijevanje zastaje. Nagodba postignuta između podnositelja zahtjeva i Državnog odvjetništva, ima svojstvo ovršne isprave.
Državno odvjetništvo ima rok od tri mjeseca u kojemu mora odlučiti o podnesenom zahtjevu za mirno rješavanje spora, ukoliko se u roku od tri mjeseca nadležno državno odvjetništvo ne očituje ili odbije prijedlog podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu radi naknade štete nadležnom sudu. Ukoliko nije podnesen zahtjev za mirno rješavanje spora odnosno ukoliko nije prošao rok od 3 mjeseca sud će odbaciti tužbu.
Tužba protiv države radi naknade štete
Ukoliko postupak mirnog rješenja spora ne uspije oštećenik ima pravo podnošenja tužbe radi naknade štete mjesno i stvarno nadležnom sudu. Prilikom podnošenja tužbe važno je imati na umu koji to sve obvezni sadržaj mora imati tužba te na koji način dokazati sve one pretpostavke koje su uvjet za postojanje odgovornosti za štetu. Tom je prilikom iznimno važno imati na umu kako je stručna pravna podrška ključna kako bi posložili kvalitetnu tužbi i kako bi uspjeli u sporu.
